God.C - Nedjelja 25. srpnja '10.
17. nedjelja kroz godinu: "Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje!" |
Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 11,1-13):
„Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: ´Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.´ On im reče: ´Kad molite, govorite: ‘Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdašnji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!’ I reče im: ´Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti. I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“
Jedanaesto poglavlje Lukina evanđelja započinje poukom o molitvi. U ovim su recima sažeti neki od najljepših i najvažnijih naputaka o sadržaju i važnosti molitve u životu vjernika kršćanina (nešto detaljniji prikaz nalazimo u Matejevu evanđelju - Mt 6,5-15). Temeljna molitva, za koju je kasnije Tertulijan rekao da je "doista sažetak Evanđelja," koja sažima sve molitve ljudskog srca je ona koju je Isus dao svojim učenicima - "Oče naš". Učenici su tražili da ih Isus nauči moliti. Njegov prethodnik, Ivan Krstitelj, naučio je svoje učenike moliti, pa su i oni htjeli to isto od svojeg Učitelja. Čovjek već time što je ljudsko biće ima potrebu za komunikacijom sa svojim Bogom. U Isusovom je zemaljskom životu svaki događaj bio isprepleten molitvom, odnosno mogli bismo reći da je Njegov cjelokupan život zahvalna molitva nebeskom Ocu za čin spasenja čovječanstva i svijeta. Zbog toga Njegova molitva započinje riječima "Oče naš".
Sin je Božji došao u svijet da bi se svijet po Njemu spasio i zadobio onu milost koju je prvotnim grijehom izgubio. Obraćenjem i krštenjem čovjek postaje novo biće, ucijepljeno u Krista i u Njegovo mistično Tijelo - Crkvu. Po Kristu svaki čovjek ima priliku zadobiti Božje sinovstvo i Njegovo bratstvo. U tom smislu kršćanin može svomu Bogu klicati: "Abba!" ("Oče!") jer je on uistinu Božje dijete, a Bog njegov nebeski Otac. Ta nam spoznaja ulijeva veliko pouzdanje u naš život, spoznaja da nismo prepušteni strujama života i vremena, već da ima Netko tko se o nama brine i tko želi da budemo istinski sretni i ispunjeni. Psalmist iz Starog zavjeta to je izrekao riječima: "Ako me otac i mati ostave, Gospodin će me primiti" (Ps 27,10). No, privilegij djeteta Božjeg znači i odgovornost življenja. Kada nam mediji podastru neku informaciju, da je npr. neki političar, liječnik, svećenik, učitelj ili bilo tko drugi koji svojom službom posebno utječe na dobrobit zajednice učinio neki grijeh, tada se, osim medijske, stvaraju i naše osobne negativne kritike i osude. Tada smo vrlo osviješteni u razlučivanju dobra od zla. No, kada je u pitanju spoznaja naše životne privilegiranosti kao djece Božje i odgovornosti koja iz toga proizlazi na osobnom i općem planu, tada nastaju nejasnoće jer zaboravljamo da nakon molitvenog zaziva "Oče" slijedi zaziv "naš." Bog je naš zajednički otac, a mi Njegova djeca. Iz toga proizlazi da je svaka naša osuda druge osobe, osuda brata ili sestre u Kristu. Iako se u današnjem vremenu to može činiti iluzornim, za neke čak i infantilnim, to je uistinu tako. Crkva nikada nije i ne smije osuditi osobu griješnika, već samo grijeh jer grijeh dolazi od svoga začetnika, Sotone. Bog Otac je u svojoj biti i zajedništvu osoba koje čine Presveto Trojstvo imanentan, ali je ujedno i "svet", odnosno transcedentan. Njegovo je ime sveto, što nam potvrđuje i druga Božja zapovijed: "Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga uzalud" (Izl 20,7; Pnz 5,11). Na koji način svjedočimo Božju svetost i blizinu svakom čovjeku? Mi smo kršćani prvi pozvani svjedočiti Božju objavu svijetu, jer smo od Njega pozvani i darovani potrebnim sredstvima, tj. darovima potrebnima za vršenje apostolata. U tom smislu niti jedan kršćanin nije izuzet obveze svjedočenja vlastitim životom, jer vjera nije samo Božji dar nego prije svega privilegirani poziv na Božju suradnju u radosnom planu spasenja. Gospodnja molitva donosi sedam prošnji: "sveti se ime tvoje", "dođi kraljevstvo tvoje", "budi volja tvoja", "kruh naš svagdanji daj nam danas", "otpusti nam duge naše", "ne uvedi nas u napast" i "izbavi nas od zla" (u Lukinu evanđelju nije jasno naznačena, ali je prisutna). Uočavamo da su prve tri prošnje zapravo proširenje našeg molitvenog zaziva: "Oče!" jer se ponajprije odnose na Boga koji je Stvoritelj svega što jeste, koji je Spasitelj i darovatelj obnovljenog vječnog života u Duhu i koji uslišava svakoga tko vrši Njegovu svetu volju (usp. Iv 9,31). Preostale četiri prošnje tiču se međuljudskih odnosa, tj. mogli bismo reći, proširuju značenje zaziva "naš" (Oče naš). Naši životi trebaju prezentirati temeljni kršćanski zaziv: "Oče naš!". Bez Božje je pomoći to gotovo nemoguće. To je Isus dobro znao jer je svoje božanstvo živio u liku čovjeka i svoje čovještvo u liku Boga, tj. Božjeg Sina. Te su četiri prošnje Bogu usmjerene na zaštitu od stvarnosti zla i na trajnu povezanost s Njime koji je izvor svakog dobra. Zlo je uvijek protiv dobra, odnosno protiv Boga. Svakom je psihički zdravom čovjeku jasna granica između dobra i zla, no kod perfidnijih oblika zala mogu nastati, mogli bismo reći, spoznajna zasljepljenja. Svjedoci smo mnogih stvari i pojava koje su uslijed svjetskih trendova postale "normalne" i prihvatljive, iako nam savjest govori da to možda ne dolazi od Boga. Isus ne želi da skrupulozno živimo svoj život, gledajući na svakom koraku neku moguću opasnost, ali želi da živimo u slobodi djece Božje, vjerujući u Njegovo vodstvo. Ako je On pobijedio sve zamke svijeta, onda On zasigurno najbolje zna kako da i mi prođemo ovim svijetom i zaslužimo vječnu radost kod Gospodina.
 Da to ne bi ostalo samo na pričama, Isus potiče učenike na intenzivno obraćanje Bogu i jamči Božji odgovor: "Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca. otvorit će se." Zar nam treba veće jamstvo od ovoga? Isus je za sebe rekao da je put, istina i život. Svaka je molitva uslišana pa čak i onda kada nam se to tako ne čini jer nismo dobili traženo. Vjerojatno smo tražili ono zbog čega ćemo mu kasnije zahvaljivati što je "šutio". Molitva je uvijek razgovor između Boga i čovjeka, a ne monolog. Nije dovoljno samo tražiti, jadikovati, zahvaljivati nego i slušati, osluškivati Boga u sebi i u drugima. Ako na to do sada nismo bili spremni ili nismo bili naviknuti, onda je sada pravo vrijeme da se promijenimo kako bismo, zajedno s evanđelistom Lukom, i mi radosno svjedočili istinu o živomu Bogu koji sluša i odaziva se.
|
.jpg)
.JPG)
.jpg)
.jpg)
