God.C - Nedjelja 18. srpnja '10.
16. nedjelja kroz godinu: "...jedno je potrebno!" |
Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 10,38-42):
„Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: ´Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.´ Odgovori joj Gospodin: ´Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.´“
Današnje nam evanđelje donosi prizor iz svakodnevnog života jedne židovske obitelji. Riječ je o dvjema sestrama, Marti i Mariji. Obje su bile sretne zbog Isusova posjeta, ali se način njihova iskazivanja poštovanja i radosti u bitnomu razlikovao. U svakoj od njih možemo prepoznati sebe i svoj odnos prema Bogu. Isus je za vrijeme zemaljskog života često navraćao u kuće svojih sunarodnjaka. Taj se odnos blizine s čovjekom nastavio i nakon Njegova uskrsnuća, samo na drugačiji način. On želi trajno biti prisutan među onima koji ga traže i žele. Stoga nije upitno Njegovo prisustvo u našem osobnom životu, već naša raspoloživost za Njegovo prisustvo, tj. naše "gostoprimstvo" u srcu i duši za prihvaćanje Njegove spasonosne riječi.
Marta je klasičan primjer žene domaćice koja u svojim rukama drži domaćinstvo kuće. Za nju je kvaliteta gostoprimstva odgledalo kvalitete odnosa među članovima obitelji u kući. Želja da što bolje ugosti gosta tim je bila veća i zahtjevnija što joj sada nije došao netko od njezinih susjeda sunarodnjaka, već Isus o kojemu se u selu, pa i šire, mnogo pričalo. Način iskazivanja oduševljenosti Isusovim prisustvom bio je da ga usluži najbolje što je znala i umjela. Evanđelje kaže da je bila "sva zauzeta posluživanjem." U toj svojoj zauzetosti nije bila svjesna jednog - da "Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mk 10, 45). On je došao zbog njih i njihova spasenja, a ne da se one iskažu pred Njim svojim kvalitetama, koje su Njemu i onako vrlo dobro znane. Njemu nije bio važan način ugošćavanja, već njihova otvorenost srca za primanje riječi spasenja. Marta nije pogriješila u svome zanosu, ali nije odabrala dobru opciju za sebe jer je ostala zatočena kućanskim (svakodnevnim) poslovima i obvezama, odnosno ovozemnošću, iako je pred sobom imala Transcedentno (Boga). I upravo se zato u njoj stvorila ljutnja na sestru i na njezino ponašanje. U Njezinim je očima sestrino ponašanje bilo izraz nemarnosti, u krajnjem smislu lijenosti. U Isusovim je očima ono imalo sasvim drugačije značenje - Marija je "izabrala bolji dio" (r. 42).
Marija je odmah sjela do Isusovih nogu, što je već izraz poslušnosti i želje da bude u Njegovoj blizini. Dok je Marta, iz straha da što ne zaboravi ili propusti, bila sva zaokupljena gostoprimstvom, Marija je, iz istog straha, bila zaokupljena Isusovom blizinom i riječju. Marija je, svjesno ili nesvjesno, pokazala više bogobojaznosti i svetog straha od Marte. To je onaj strah kojeg molimo kao dar Duha Svetog. Taj nam je dar Duha osobito potreban u svim područjima svakodnevnog života jer nas potiče na trajnu komunikaciju s Bogom. Ako smo svjesni Božje prisutnosti u svojemu životu i u životima drugih ljudi, onda je gotovo nemoguće činiti razne sablažnjive stvari koje, nažalost, čine našu ljudsku svakodnevicu. Jer gdje nema Boga, ima njegovih surogata na ovaj ili onaj način. Marija je izabrala bolji dio u Božjem planu spasenja jer se otvorila Božjoj riječi i njoj dala primat nad svime što čini njezinu svakodnevicu. A Božja je riječ ona koja poziva na vjeru, koja preobražava i spašava. Sjetimo se samo molitvenih riječi koje izgovaramo u sv. misi: "Reci samo riječ i ozdravit će duša moja" (usp. Mt 8, 8).
Uobičajena je praksa da se u vrijeme neposredno pred velike blagdane posebno pripremamo kako bismo što bolje "ugostili" Gospodina u svome srcu, ali i u svojoj obitelji, u zajednici. Tako se sve čini kako bi u crkvama, u kućama, a danas, ponajviše iz komercijalnih razloga, i na javnim mjestima vladao blagdanski ugođaj, koji nerijetko zna prijeći granicu otmjenosti i dostojanstva i postati neukusni kič. Podvrgavanje sadržaja formi može se dogoditi i u našim duhovnim pripremama, koje su same po sebi vrijedne i potrebne, ali koje, jer su uvjetovane (isforsirane) formom, npr. nekim nadolazećim blagdanom, postaju samo religiozni lijek koji djeluje tada kada ga se konzumira i eventualno neko vrijeme nakon toga. Sličnu bismo paralelu mogli povući i u drugim segmentima vjerskog života. Ako nam je npr. dolazak na nedjeljnu sv. misu samo vjerska obveza (što se nerijetko može dogoditi ako nema izgrađene unutarnje motivacije, osobito kod djece i mladih kojima nije jasno zašto oni ´moraju´, a njihovi roditelji ´ne moraju´ prisustvovati sv. misi) ili samo prilika da budemo viđeni (pa su svi oni koji ne dolaze ili dolaze vrlo rijetko okarakterizirani kao nevjernici ili tomu slično) ili, pak, samo tradicijska baština, slični smo Marti koja nije odabrala "bolji dio" spasenja za sebe. Forma je uvijek u službi sadržaja, a ne obrnuto.
Isus je jednom prilikom rekao da tko god sluša Njegove riječi i izvršava ih (dakle, nije dovoljno samo vjerovati, već i djelovati u i po vjeri!) da će biti "kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni" (Mt 7,24), u suprotnom će biti "kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku" (Mt 7,26). Današnje nas evanđelje poziva na preispitivanje temelja na kojima gradimo svoj život i osiguravamo budućnost. Jedno je sigurno, Gospodin neprestano kuca na vrata naših srdaca sa željom da ga primimo u svoj život. Za Njega nema privilegiranog ili bezvrijednog domaćina. Na nama je samo da mu se otvorimo i prepustimo Njegovoj spasonosnoj riječi.
|
.jpg)
.JPG)
.jpg)
.jpg)
