Vladimir Krizmanić, umirovljeni svećenik Riječke nadbiskupije proslavio je 3. srpnja u rodnom Lukovdolu zlatni jubilej misništva. Na misi u crkvi Marijina uznesenja u kojoj je 24. travnja 1960. proslavio mladu misu, okupili su se brojni mještani, svećenici i rodbina koji su došli proslaviti i Bogu zahvaliti za jubilej. Neki od njih sjećaju se kako je mladomisnika Krizmanića 2. travnja 1960. u Ogulinu zaredio biskup Josip Pavlišić, a na zlatomisničkom slavlju okupio se i ogulinski župni zbor koji je pjevao na misi ređenja prije 50 godina. Na zlatnoj misi sudjelovao je i fra Grga Sikirić, redovnik koji je propovijedao na njegovoj mladoj misi.

„Vjera je čovjekov odgovor Božjem pozivu na zajedništvo. Vrijednost vjere našeg slavljenika bila je tolika da se u potpunosti odazvao Božjem pozivu“, rekao je u propovijedi kancelar Riječke nadbiskupije mons. Nikola Imbrišak. „U tebi neka se ostvari Isusov primjer služenja“, poručio je propovjednik pozivajući na slavlje i zahvalu cijelu župnu zajednicu. Pozdrave riječkog nadbiskupa Ivana Devčića prenio je generalni vikar mons. Emil Svažić.

Promišljajući o proteklih 50 godina zlatomisnik se prisjetio kako je Božji poziv na svećeništvo osjetio slučajno, ali iznimno snažno. Osnovna škola u vrijeme Drugog svjetskog rata nije mu se svidjela i nije namjeravao nastaviti školovanje. Puno je bliži svećeništvu bio jedan od njegova 4 brata. No brat je dobio priliku nastaviti školovanje u obrtničkoj školi, što su i roditelji željeli, pa je teška bila odluka kad je došao poziv u sjemenište. U tom je trenutku Vladimir osjetio Božji poziv i rekao roditeljima da bi on umjesto brata u sjemenište. „Tada sam to rekao instinktivno, ali odmah sam počeo ozbiljno o tome razmišljati i čvrsto odlučio. Nešto sam snažno osjetio u sebi i znao sam da ću u sjemeništu i ostati. To su Božji putevi i on me vodio. Spoznao sam da je svećeništvo jedini put za mene.“

Danas nakon 50 godina i dalje je u to uvjeren. O svećenicima govori kako oni moraju biti ljudi molitve, skromni i ponizni, radišni, susretljivi i puni razumijevanja. Svećenik mora  biti predvodnik, ali ne smije zapovijedati, objašnjava Krizmanić. Treba imati strpljenja i znati saslušati svakoga i od svakog mišljenja prihvatiti ono dobro. To je pokazao i primjerom ljudima s kojima se susretao u svojih 50 godina službe u svim župama u kojima je bio.

U prvih nekoliko mjeseci svog svećeničkog staža pomagao je u župama u Hreljinu, Krasici, Paraputnjaku, Kostreni, Divjakama i Mrkoplju. U jesen 1960. dobiva prvi dekret kao duhovni pomoćnik u župi Mrkopalj gdje ostaje dvije godine. Prvu župničku službu dobiva 1962. u župi Brod Moravice, a 1965. seli u Kosinj. Prisjeća se kako je te godine u Kosinju bilo 225 krizmanika. Posljednjih godina dvadesetak.

Nakon 12 godina u Kosinju 1977. dolazi u Ravnu Goru gdje je služio kao župnik do umirovljenja 2008. godine. S obzirom da je i sam iz Goranskog kraja dobro je poznavao teške zimske uvjete života u tom kraju. Prisjeća se da kad došao u jesen, nije imao drva za ogrjev, a ona se obično pripremaju još ljeti. Pravilo je u Gorskom kotru da su drva važnije od kruha, za njih se prvo treba pobrinuti. Mještani su ipak pomogli novom župniku. Mnogo je toga trebalo obnoviti na župnoj kući i crkvi, a župljani su vidjevši da je započela obnova sve spremnije surađivali. „Ne bih ništa mogao napraviti da nije bilo pomoći dobrih ljudi. U ovome su kraju mnogi vjernici, ali nisu svi jednako vezani za Crkvu. No uvijek se nađe onih koji su spremni pomoći.“ Župnik napominje kako je, iako je bilo vrijeme komunizma, imao korektan odnos i s civilnim vlastima. „Nastojao sam s njima biti umjeren. U crkvi sam uvijek govorio vjernicima da smo svi jednako ljudi, živimo na istom mjestu i jednake muke imamo. Nema potrebe da se poprijeko gledamo.“